петак, 10. јул 2009.

Zeolit primenjen u medicini



Zeolit
Prikupila tekstove sa Interneta: Horvatov Gordana






Krv je vitalno tkivo i samo mali poremećaj u načinu njenog rada, oštećuje napajanje i rad svih ćelija u organizmu. Ostati bez ruke ili noge, manje je zlo za čitav organizam.


Korbazol je hranjiva formula na bazi propolisa, polena i meda (rak grozničavo traži šećer) koja u sebi sadrži još jednu vrstu alge, mešavinu raznih zrnevlja trava i nekih plodova iz doline Amazona, izuzetno bogatih energijom i mineralima i koji u sebi najverovatnije sadrže neke supstance koje deluju ubitačno na kancerozne ćelije. Žive ćelije ne trpe nikakve posledice. Tu se nalazi i srpski mineral zeolit (najkvalitetniji na svetu) , a koji ima izvanredno svojstvo apsorpcije toksina.

Da bi smo shvatili mogući način delovanja ovih formula moramo još na jedan način razmotriti nastanak kancera. Poslužimo se tvrdnjma koje je još pre deset godina u jednom intervjuu izneo namački biolog i virusolog dr Stefan Lanka, koji je proučavao i evoluciju života u moru.

Naime, jedan od razloga zašto savremena medicina nije u stanju da shvati tačan uzrok nastanka kancera verovatno je i u činjenici da se na studijama medicine ignoriše sam fenomen nastanka života. Ali, ukoliko bi smo savremena saznanja o tome primenili na fenomen kancera, došli bi do logičkog zaključka kako razne prirodne formule, koje koristi alternativna medicina , postaju delotvorne.

GDE JE PROBLEM LEČENJA KANCERA?

Život je uskladištena energija koja se sama organizuje i funkcioniše na principu koji se menja u zavisnosti od prirodnog miljea (elektromagnetnog, hemijskog, termalnog...). Samo je čestica života - protit (mikrozima, somatid), kako je to razotkrio dr Antoan Bešam - večna i neuništiva. Ona ispunjava ćitav svemir. Sve ostalo se menja. Tako je i smrt, kako je definiše savremena medicina, samo promena životne forme.

I kada govorimo o ljudskom organizmu on radi na principu funkcionalne endosimbioze triliona ćelija koje razmenjuju energiju i informacije (genetski materijal) i praktično rade kao tim.

Ova kompleksna simbioza je danas u skladu sa homeostatskim principom koji se održava na Zemlji i na kome jedino možemo da funkcionišemo u sadašnjem obliku. U ovom trenutku osnovni milje za život ljudi na Zemlji je planetarna homeostaza koja održava optimalnu temperaturu od 15 do 35 stepeni C, količinu soli u moru 3 do 4 posto , koncentracija kiseonika 21 posto, amonijak koji neutrališe jake sumporne kiseline, ozon koji štiti molekule DNK od ultraljubičastog zračenja itd. Promenom ovih vrednosti ne nestaje čestica života, jer je ona neuništiv, već se menja samo simbiotički princip održavanja i proizvodnje energije.

I sve na Zemlji i čitav svemir deo su istog pincipa koji uvek živi, spaja se i stvara galaksije, zvezde, planete, bakterije, biljke, životinje... Od najmanjeg do najvećeg prolazi ista - energija.

U prirodnu simbiozu ćelija ljudskog organizma tako može da se uključi samo ono što je deo prirode i što oganizam prihvati kao funkcionalno u održavanju onoga što čini fundament života , a to je proizvodnja energije.

Svaki eventualni poremećaj u energetskom napajanju ili u komunikaciji među ćelijama, može se ispraviti samo ukoliko se organizam od toga složno odbrani (pomoću imunog sistema) i simbioza nastavi da funkcioniše po univerzalnom principu i na optimalnom novou održivosti odnosno proizvodnje energije.

Sve ono što nije stvoreno u prirodi, kao na primer sintetički lekovi, za ovakvu simbiozu predstavlja toksin koji ulazi na silu i prevarom, maskiran kao deo simbiotičkog materijala. On ima zadatak da neki proces razori i time ublaži simptome koji pokazuju funkcionalnu grešku u organizmu. Nema simptoma - nema greške. I to je danas moderna medicina. Ukoliko neki organ otkaže, jednostavno se odseče i izvadi. Živi organizam se danas u konvencionalnoj medicini tretira kao mašina.

ŠTA JE KANCER U OVAKVOJ SIMBIOZI?

Dr Lanka smatra da su prvobitne bakterije kao jednoćelijski organizmi koje su postojale na Zemlji pre nego što se u atmosferi pojavio kiseonik proizvodile energiju primitivnim procesom fermentacije. Iz toga su dobijale veoma malo energije, nedovoljno da komuniciraju sa drugim bakterijama.

Veruje se da planete nisu uvek imale današnji raspored, pa se tek sa promenom okolnosti u Sunčevom sistemu, kada je Zemlja dobila današnju poziciju u odnosu na Sunce i to odrazilo i na funkcionisanje bakterija.Tako su one počele da koriste fotosintezu odnosno energiju Sunca kako bi razgradile materiju i iz nje izvukle još elektrona.

Naučile su da razdvajaju molekule vode i uzimaju elektrone i tako se oslobađao kiseonik. Posledica ovoga je da su atmosfera i voda vremenom na čitavoj Zemlji postale zasićene kiseonikom.

Sledeći evolutivni korak je nastao, veruje Lanka, kada su neke bakterije naučile da koriste kiseonik kako bi proizvodile još više energije (oksidacijom) organskih meterija. Tada su na neki način napravile svoju "furunu" pa su mogle da proizvode 20 do 30 puta više energije iz molekula šećera, nego procesom fermentacje. Kiseonik je pri tome isisavao mnogo elektrona iz molekula šećera.

Na ovom principu danas rade i bakterije nazvane mitohondrije, koje se nalaze u svakoj ćeliji našeg organizma, i kao ćelijska baterija skladište energiju neophodnu za rad svake ćelije. Energiju skladište u molekulima nazvanim adenozintrifosfat (ATP).

Mitohondrije proizvode energiju koja je ćeliji potrebna da bi mogla da se hrani, diferencira u određeni tip ćelija, razmenjuje genetski materijal sa drugim ćelijama i ostvaruje simbiozu koja formira složen organizam.


Tako je osnova za nastanak složenih simboza bila višak energije i svaka ćelija u ljudskom organizmu mora zato da proizvede određenu količinu energije (od 29 do 38 molekula ATP od jednog molekula glikoze). Sve to odvija se pri koncentraciji kiseonika u atmosferi koja iznosi 21 posto.

Ali, ukoliko količina kiseonika koju transportuje krv iz nekog razloga postane manja i nedovoljna za ovu ćelijsku "furunu", koja se mora "potpaliti" da bi mogla da uzima hranjive materije nastaje problem. Tada ova ćelijska baterija ostane bez dovojno energije za ishranu i komunikaciju,


Ćelija tada ili umre ili grozničavo nastoji da preživi vraćanjem na način ishrane prostog jednoćelijskog organizma - a to je fermentacija. Tada ona ne koristi kiseonik već postaje anaerobna i prozvodi veoma malo energije (1 do 2 ATP molekula iz jednog molekula glikoze). Pošto nema više energije nije u stanju da komunicira sa drugim ćelijama, već samo može da se podeli i tako nastavlja da živi sama za sebe. To je kancerozna ćelija, kako je opisao nobelovac Oto Varburg još 1940.

Dakle, kancer nije strano telo u organizmu, već deo složene simbioze sa ćelijama koje više nisu u stanju da se uklope u višećelijsku zajednicu koja koristi kiseonik, već su postale anaerobne.

Zato rak nema karakteristične simptome kao kod delovanja toksina u organizmu, nego je proces koji se godinama odvija neprimetno, sve dok se ne izgradi nefunkcionalno tkivo koje postane primetno.

PROBLEM MATIČNE ĆELIJE ZBOG NEDOSTATKA ENERGIJE

Kancer zapravo počinje u delovima tkiva gde je došlo do trajnog oštećenja neke ćelije. Ove ćelije tada treba da budu zamenjene "unverzalnim" ćelijama koje se u toku embrionalnog razvoja nisu izdiferencirale, već su trajno ostale "zarobljene" na embrioničkom stadijumu. To su matične ćelija. One se po potrebi aktiviraju i pretvaraju u određeni tip ćelija. Na primer kod loma neke kosti, univerzalne ćelije iz koštane srži se pretvaraju u koštane ćelije i obnavljajuu oštećeno koštano tkivo. Tako kost zaraste. Ukoliko ovakva matična ćelija dobije nalog da izvrši pretvaranje u koštanu ćeliju, a nije u stanju da proizvede dovoljno energije da bi ovaj posao odradila, ona grozničavo nastoji da se pretvori u koštanu ćeliju, ali joj to zbog nedostatka energije ne uspeva. Tako ona, ukoliko ne ugine, ostaje da živi kao anaerobni jednoćelijski organizam (jer čestica života je neuništiva) , konstantno se umnožavajući kao bakterijum. Zbog nemogućnosti da ostvari energetsku komunikaciju sa drugim ćelijama ne dobija poruku kada sa umnožavanjem treba da prestane.

Ovo je utvrdio još 1902. škotski naučnik Džon Berd.

Dr Stefan Lanka tvrdi da zbog toga kancerozna ćelija ima samo embrionske markere na svojoj površini, pa je testiranje na razne kancerozne markere samo biznis koji se prodaje i nema nikakvog smisla u ranom otkrivanju kancera.

U pokušajima da se diferencira, kancerozna ćelija vremenom gubi deo genetskog materijala, a što se nekada se smatrao uzrokom kancera. Ali, nova saznanja, koja podržava i dr Lanka, kažu da je proces podstaknut nedostatkom kiseonika.

Razni su razlozi koji mogu zaustaviti dotok kiseonika nekoj ćeliji: ukoliko je krv oksidisana unošenjem nitrita (koje sadrže mnogi stimulatori gde spada i famozna Viagra) ili sulfinamidi (gde spada popularni lek Bactrim) ili se na putu između krvi i neke ćelije nađu teški metali (koji se ubaciju preko vakcina). Nedostatak masnih kiselina u ishrani (Omega 3) takođe može onemogućiti unos kiseonika u ćeliju., kao i radijacija. Problem je i kada padne energija u samoj mitohondriji zbog nedostatka mikronutrijenata koji služe za "potpalu" ćelijske "furune" ili prevelikim korišćenjem antibiotika.

Iz navedenog se može zaključiti da je lečenje ovog poremećaja moguće samo kada se u složenu ćelijsku simbiozu ubaci neka prirodna suspstanca koju će ona primiti i koja će preko kiseonika uneti elektrone u kanceroznu ćeliju, potpaliti "furunu" u mitohondriji i sa dodatnom energijom pomoći joj da ostvari komunikaciju sa ostalim ćelijama. Imuni sistem će tada uspešno aktivirati proces apoptoze (programirane smrti) u kanceroznim ćelijama.

ZEOLIT u Srbiji

U pitomini sela Igroš, a zovu ga Igroš-Kalifornija, koje se prostire na oko 8,5 kvadratnih kilometara na istočnim obroncima Kopaonika, zabeleo se rudnik. Počela je eksploatacija zeolita, koji leči i zemlju, i vodu, i biljke, i ljude i životinje, a štiti i od radijacije. Kamen se lako drobi u komade i sitni do prašine. Gotovo celo selo leži na zeolitu, pa je otuda ovde vegetacija bujnija, a prinosi žitarica, voća i povrća bolji nego u drugim mestima u okruženju. Više neupućenih ljudi u selu su nesvesno ovim kamenom zidali kuće i štale, ali se u njima, kažu, lepše osećaju. Zeolit upija vlagu, pa u ovim objektima nigde nema buđi, a ljudi su, kao i biljke i životinje, zaštićeni od radijacije.

- Žao mi je što se veoma malo zna o zeolitu, a svako domaćinstvo, bilo u gradu ili na selu treba da ima zeolit. Ne zovu ga bez razloga Grci kamenom života, a Japanci - čarobni kamen. Rusi su najdalje otišli u ispitivanju zeolita, pa su izdali knjigu sa 1.500 preparata i lekova na bazi zeolita - kaže Dobrivoje Bojović Žuti, meštanin Igroša i jedan od suvlasnika Rudnika zeolita u ataru sela Vidojevići.

Već je četrnaesta godina od kako se Geoinstitut iz Beograda, "Mramorak" i "Zeo-kop" iz Brusa bave istraživanjem zeolita u selu Igrošu. Prema procenama stručnjaka, ima ga toliko da bi mogao da se eksploatiše čitavih 150 godina.

- Poljoprivreda bez zeolita ne može da se zamisli, naročito povrtarstvo, sadnja kukuruza, pšenice i svih drugih žitarica, povrća i biljaka svih vrsta. Ako prilikom sadnje stavite zeolit u koren biljke, bilo koje, videćete kako to raste. Čitao sam knjigu o zeolitu, pa se jedne godine ja i moja supruga Jula odlučismo da zasadimo papriku. Rekli smo da probamo, pa ako se osuši, nećemo nikome da pričamo. Umočili smo korenje paprike u vodu pa u samleveni zeolit i zasadili. Kad sam sazrelu papriku odneo u grad na pijacu, svi su se čudili i krstili kolika je bila. Sin mi je držao krave. Pročitao sam da zeolit kupi neprijatne mirise u štali, u živinarnicima, prilikom pušenja duvana, u toaletima, frižiderima i tako dalje. Ušao sam u štalu, a pošto je zeolit ekološki čista ruda, po kravama i po štali bacio sam jedno pet, šest šaka samlevenog zeolita. Posle pet, deset minuta, ulazio sam u štalu kao u apoteku - priča Dobrivoje Bojović Žuti. Kaže da zeolit ništa manje nije preporučljiv u cipelama, patikama i drugoj obući, jer otklanja sve neugodne mirise, a među prstima leči gljivična oboljenja.

- Pravili su ljudi ovde put, svima sam davao zeolit da sipaju u odeću i oni su oduševljeni - ističe Žuti, koji već tri godine pere zube zeolitom, uverio se da skida karijes i leči zapaljenje desni.

Delio je on, kaže, ljudima zeolit za lečenje psorijaze, akni na licu i drugih kožnih oboljenja. Posebnu primenu, prema kubanskom receptu, zeolit ima ako se pomeša sa lekom koji je pacijentu propisao lekar.
Zeolit u Igrošu našao je veliku primenu u spremanju zimnice, posebno na očuvanju krompira, jabuka, krušaka i drugog voća prilikom skladištenja. Igrošani kažu da zeolit štiti i od plamenjače, pa bi daleko bolje i pametnije bilo da se voće i povrće, umesto pesticidima, prska zeolitom. Plastenici su najveći potrošači zeolita, a njegovo glavno svojstvo je što drži vlagu u korenu biljke. Posebno se preporučuje na peskovitim, kiselim i hemikalijama zatrovanim zemljištima.

- Prekrstio sam se kad sam u časopisu "Bilje i zdravlje" pročitao šta su primarijus dr specijalista medicine Jelisaveta Kunusić i doktorka Ivana Džamić kazale o zeolitu i o tome šta se sve njime leči. Voleo bih da se to ponovo objavi i ljudi pročitaju šta se sve leči zeolitom. Pokazivao sam članak i lekarima, a lečim se i ja od Hočkinove bolesti, sindroma američkih vojnika i bombardovanja. I kod nas je na bazi zeolita počeo da se izdaje lek koji se zove"megamin", za lečenja raznih bolesti: karcinoma kože, tumora jajnika i grlića materice, grudi, prostate, jetre, slezine, tankog i debelog creva, pluća, kostiju, bešike, jezika, štitaste žlezde... - smatra Bojović.

Primetili smo da je pšenica nad zeolitom, u okruženju rudnika u Igrošu dobro ponela i daleko je bujnija, a zrna su krupnija nego kod drugih u okruženju sela.
- Od vlasnika imanja u Igrošu do sada smo otkupili deset hektara zemljišta. LJudima smo platili koliko su tražili. Zeolit vadimo i lagerujemo ga. LJudi ga traže, a za popravku zatrovanog zemljišta trenutno imamo hiljadu i po tona. Samleveni i spakovani zeolit, koji smo dosad prodavali išao je od 20 do 30 dinara po kilogramu, plus PDV, a nemleveni zeolit košta od 11 do 12 dinara. Za sada, najviše se interesuju poljoprivrednici - kaže Jerotije Stevanović.
Možda je zeolit zaslužam što je Igroš jedino selo u bruskoj opštini sa pozitivnim natalitetom. Ovde, u 175 domaćinstava živi oko 800 stanovnika, od kojih je najviše mladih ljudi.